DRUGA PARTIZANKA

21.11.2017


Po završetku Prvog svjetskog rata novostvorena versajska Jugoslavija dobila je oko 1000
kilometara jadranske obale, što je za centralnu beogradsku Vladu, nenaviknutu na
pomorsku tradiciju, morao doista biti veliki problem.

Neshvaćanje golemog potencijala mora i obale rezultiralo je malim državnim ulaganjima u primorske regije i na koncu
njihovog velikog gospodarskog zaostatka za ionako slabo razvijenom zemljom. Većina
putničkih brodova je naslijeđena iz Austrougarske ostavštine, koja je doista bila velika jer
je prethodna država bila jedna od priznatih svjetskih pomorskih velesila. Stvoreno je
nekoliko brodarskih kompanija, a najsnažnija je bila Jadranska plovidba d.d. iz Sušaka sa
39 naslijeđenih brodova od bivšeg Ugarsko-hrvatskog dioničkog pomorskog
parobrodarskog društva.
Sve do 1928.godine Jadranska plovidba koristi ovu flotu zastarjelih brodova, a preokret
nastaje tek izgradnjom putničkog broda PRESTOLONASLEDNIK PETAR.
Primopredaja novogradnje 1402 obavljena je u travnju 1931.godine u brodogradilištu
Swan, Hunter & Wigham Richardson u Newcastle-on- Tyne u Engleskoj.
PRESTOLONASLEDNIK PETAR je imao 1726 GT, bio dug 81 metar a stapni parni
stroj četverostruke ekspanzije ukupne snage 2832 kW, proizveden u istom
brodogradilištu, omogućavao mu je plovidbu brzinom od 18,5 čvorova. Na svojim
udobnim palubama mogao je prevoziti do 1000 putnika. Veliki je ovo bio događaj za
dužobalnu plovidbu koji je za sobom povukao još nekoliko značajnih prinova ali i
potpuno novu jadransku orijentaciju zemlje koja za nju do tada i nije imala neko osobito
veliko razumijevanje.
Nažalost, sve se ovo počelo događati relativno kasno, pred sam osvit novoga svjetskog
rata. Kada je postalo jasno da je rat neizbježan, jadranski su brodari, udruženi u Savez
pomorskih brodovlasnika Kraljevine Jugoslavije, sastavili spisak 58 putničkih brodova
koje vojska nije trebala u ratnoj službi i uputili ga Generalštabu da odobri njihovo
sklanjanje u inozemstvo, uglavnom u grčke egejske luke. Nakon što je u Rijeku iz
Beograda stiglo odobrenje, KARADJORDJE i PRESTOLONASLEDNIK PETAR su,
pod zapovjedništvom kostrenskih kapetana Tome Grdakovića iz Sv.Lucije i Mate
Tonkovića iz Sv.Barbare isplovili 2.travnja 1941. iz Kraljevice prema Kotoru i Grčkoj.
Zbog velikoga juga odlučili su se istoga dana privremeno skloniti u sigurnu zavjetrinu
uvale i luke otoka Zlarina, ne znajući da ju je vlastita mornarica već minirala.
PRESTOLONASLEDNIK PETAR je prvi naletio na minu i odmah potonuo pred očima
putnika i posade KARADJORDJA, koji je plovio svega nekih stotinjak metara iza njega.
Kapetan Grdaković je odmah dao zapovijed da se KARADJORDJE vrati natrag, ali je i
za to bilo prekasno. Nošen jakim vjetrom, brzo je izgubio smjer plovidbe i krmom udario
u drugu minu. Iako su oba broda zajedno potonula za svega desetak minuta, svi su se
putnici i posada uspjeli na vrijeme spasiti. Oba su zapovjednika prvo saslušana u
šibenskoj Lučkoj kapetaniji, potom u Mandalini na komandnom brodu KRKA i na koncu
u Komandi mornarice u Splitu. Da bi se zataškala prava istina o razlozima potapanja, a
koja je teško teretila neorganiziranu kraljevsku ratnu mornaricu, nakon četiri dana
ispitivanja u splitskom su hotelu „Ambasador" trovanjem ( po nekim očevicima
ubojstvom iz pištolja u glavu ) umoreni kapetani obaju brodova, pa je istraga, obavijena
velom vojne tajne, zaključena prije nego li je mogla ozbiljno i započeti.

Završetkom rata nije se planiralo vađenje ovih brodova zbog desetogodišnjeg boravka na
morskom dnu, a niti je čak i u svijetu bilo iskustava vađenja brodova sa tako velikih
dubina. Ipak je 10.kolovoza 1950.godine naređeno splitskom Brodospasu da se brod
PRESTOLONASLEDNIK PETAR sa dubine od 51 metra izvuče iz mora što je, nakon
samo 18 radnih dana, uz dosta napora i urađeno tehnikom 300-tonskih horizontalnih
cilindara vertikalnog uzgona. Napola potopljeni brod su 19.kolovoza tegljači
TRUDBENIK i BORAC brzinom od 3 čvora oteglili u dok splitskog brodogradilišta
„Vicko Krstulović". Popravak broda u doista lošem stanju trajao je sve do srpnja
1952.godine kada je u punom sjaju, i u to doba pod još jednim prestižnim imenom –
PARTIZANKA, svečano zaplovio na dužjadranskoj brzoj obalnoj pruzi.
Iako je PARTIZANKA bila klasični dužobalni putnički brod, jedno je vrijeme plovila i
krstareći Sredozemljem. Tako je prvo kružno putovanje ovim brodom organizirano iz
Rijeke prema grčkim otocima već 28.ožujka 1953.godine. Sa skupinom švicarskih turista
u organizaciji ženevskog predstavništva grčke putničke agencije Hermes et Greece,
PARTIZANKA je uplovila u grušku luku 29.ožujka, te istog dana otplovila prema Krfu i
dalje za Iteu, Korint i Pirej. Krstarenje je organizirano kao stručno kružno putovanje a
švicarski sveučilišni profesori su putnicima redovito na brodu u plovidbi održavali brojna
predavanja iz grčke povijesti. Brod se sa ovog putovanja sretno vratio u riječku luku
12.travnja 1953.godine. Sve do izgradnje brodova poznatih kao 3J, PARTIZANKA je
često korištena za brojna, uglavnom stručna kružna putovanja po Sredozemlju iako
gledano iz današnje perspektive kao standardni dužobalni putnički brod nije imala baš
sve potrebne uvjete za to.
Dugo je PARTIZANKA uz PROLETERKU bila prometna okosnica Dubrovnika kao
njegova praktično jedina civilizirana veza sa svijetom. Zato je u srcima brojnih generacija
Dubrovčana ostala u izrazito lijepoj uspomeni, pa smo se je i mi evo sjetili nakon više od
50 godina od njenog prvog uplovljenja u grušku luku.
PARTIZANKA plovi sve do 1969.godine kada je prodana u inozemstvo i odmah potom u
talijanskoj luci La Spezia razrezana u staro željezo. Godine su učinile svoje, pa više nije
mogla izdržati konkurenciju novijih brodova a ni nove vidove prijevoza prije svega
automobilskog i zračnog nakon dovršetka Jadranske magistrale i zračne luke u Čilipima.

Dubrovnik i njegova okolica su uvijek bili zanimljivi, privlačni i dopadljivi našim domaćim i stranim posjetiteljima